... i mnogo toga se dogodilo od mojeg zadnjeg pisanja...

Ništa lijepog, ništa veselog...

Izgubio sam voljenu osobu...

Izgubio sam člana obitelji...

I na kraju mi onda po blogu prčkaju raznorazni "botovi" ili namjernici sa kojekakovim temama o klađenju...

Neka se nitko ne ljuti na mene.

Moj e-mail (gmail) je tu. Tko me uistinu želi kontaktirati, dati svoj komentar, želi li da ga objavim, objavit ću ga, želi li netko da se dopisujemo mimo javnosti, nema problema...

Ja nikom ne dosađujem i ne smetam, samo želim da svi oni koji su još na blogeru i koji me se sjećaju, znaju da sam tu... i da povremeno dolazim... čitam... i tugujem u samoći... jer kad izgubiš nekog koga voliš... kakav je to osjećaj znaju samo oni koji su to prošli...

Pusa svim blogericama koje me znaju i pozdrav svim blogerima ... na facebooku nisam, čisto iz principa... i ovdje ne stignem, kamoli na fejs...

 

 

Vrijeme prolazi neumorno, nikako da ga zaustavim. Možda nisam stalno tu, mogu primijetit da su pojedine blogerice i blogeri takodjer rijetko tu, ili su nestali sa bloga, možda su na atraktivnijoj društvenoj mreži poput facea, twittera i ostalih... ali jedno znajte svi... nikog nisam zaboravio, ma koliko god se nekom činilo drugačije, i ovaj screenshot iz filma "Sheena - kraljica đungle" prikazanog na Novoj TV nisam izabrao slučajno... 

Svi imamo problema, imam ih i ja.

Ovaj puta mnogo težih nego što to itko može zamislit.

Nisam došao ovdje plakati niti moliti za oprost, problemi koje imam nisu vezani uz mene osobno nego uz meni jako dragu osobu, koja sada prolazi najteže trenutke u  svom životu, to su oni trenuci kada se odbrojavaju dani ostanka na ovom svijetu, a vrijeme neumitno ide, i kad vidite da ne možete ništa napraviti, nego samo bespomoćno promatrati sa strane mučenje, patnju, bol...  tada vam nije previše stalo ni do neta, ni do radosti, želja vam je jedino da uz tu osobu provedete što više vremena i na taj način joj pomognete u zadnjim danima života.

Znam da ima blogerica i blogera koji još uvijek povremeno skoknu do mene na blogu, vjerujući da ću im se javiti, dati znak...

Nakon što sam se uspio malo primiriti nakon višemjesečnih traganja za rješenjem i pomoći kako nekome spasiti život, kad vas uvjere da je sudbina neumitna, ostaje samo vjera, i upravo zbog te vjere uspio sam srediti misli, i ponovno doći ovdje, sa jednom velikom zahvalom u srcu svima vama koji ste uvijek samnom, koji ste me podržavali, davali savjete, sa kojima sam pričao, razmjenjivao sve lijepo ali i sve manje lijepo na ovom svijetu... 

Svoju email adresu provjeravam više-manje redovito, na primljena pisma odgovaram, makar i sa mjesec dana zakašnjenja, ali tu sam...

Nikog od vas nisam zaboravio, niti ću ikad zaboraviti, bez obzira što možda ne stignem posjetiti sve vas, ostaviti vam pozdrav, znak posjete... 

Nemojte se ljutiti na mene što sam onemogućio anonimne korisnike, bilo je tu povremeno nedoličnih komentara, a sve poruke tipa kladionice bit će blokirane istog trena kad ih vidim... 

Moje email je otvoren, i takav će ostati. 

Svim blogericama i blogerima od srca veliko hvala za svaki vaš trud da dođete ovdje i pogledate da li sam napisao nešto novo... najradije bih poimence sada nabrojio one koji su mi bili podrška kada mi je bilo najteže, koji su dijelili mnoge trenutke samnom, i namjerno govorim u množini, i namjerno bez pojedinačnog imenovanja, jer mnoge stvari su bile osobne, neka takve i ostanu, a oni na koje mislim dobro će znati da se to odnosilo na njih.

Zato njima svima veliko od srca HVALA, jer ste bili tu i tu ste još uvijek kad ste mi najpotrebniji, ali i svima ostalima znanima i neznanima...  i ako se odlučim otvorit neki profil na nekoj od društvenih mreža, bit će ovdje objavljen, ali sada ipak moram brinuti najprije o onima koji su uz mene, o mojim najdražima, a posebno o osobi kojoj je svaki slijedeći proživljeni dan novi rođendan...

Veliko Vam hvala svima od srca !